(1) Cilj rada u prvoj fazi:

• Osvijestiti djetetu postojanje različitih zvukova i mogućnosti slušanja (zvukovi u okolini, glasovi, glazba).
• Poticati dijete da se i samo glasa.

(2) Opće napomene uz komunikaciju u kući:

• Govor roditelja i onih koji najčešće komuniciraju s djetetom treba biti uzor djetetu za njegovo vlastito glasanje, za njegov govor. Govor djeteta se ne ispravlja, ali se pozitivno potkrepljuje što znači da mu se na svako njegovo glasanje treba odgovoriti, tj. obratiti pažnju i otkiriti što dijete želi.
• Sve radnje popratiti govorom, usmjeravati pažnju na lice i usne. Emocije se moraju “čitati” s lica – pričanje i igru popratiti smijehom, smiješkom, “kao da” plačem, ljutnjom, radošću. Prvo pričekati da dijete zadovolji svoj istraživački interes, a onda tražiti kontakt očima, tj. tražiti da gleda lice i usta.
• Njegovati dodir i pokret u komunikaciji. Prislanjanjem glave djeteta na svoja prsa, ili ruke djeteta na svoj i njegov vrat, lice, obraze, nos i prsa omogućiti mu da osjeti vibracije koje se javljaju pri govoru.
• Njegovati tjelesni kontakt – ritmično ljuljanje, pjevušenje – različita brzina i intenzitet (polagano – brzo / tiho – glasno).
• U situaciji igre ne prekidati dijete, dati mu dovoljno vremena da istražuje i zadovolji svoje interese, a zatim mu skrenuti pažnju na druge aktivnosti ili objašnjenja.
• Kako se dijete nalazi u negativističkoj fazi (odbija i protestira – “neću faza”) ne inzistirati na zahtjevu, pustiti dijete da se “ispuca” i pokaže svoju volju, a zatim, kad se udobrovolji, provesti svoju namjeru (situacija obuvanja ili oblačenja, hranjena…). Ne mora sve biti “sad i odmah”.
• Strukturirati dnevne aktivnosti od buđenja do večernjeg lijeganja (naravno, uz primjerena odstupanja); igra, rad, odmor, pomaganje, šetnja… Uvođenje djeteta u vremenski slijed.
• Koristiti prirodnu gestu i pokazivanje, akciju i pantomimu kad god je moguće.
• U komunikaciji uvijek voditi računa o tome da se obraćamo djetetu licem u lice. Uspostavljati kontakt očima. Navikavati dijete na nošenje slušnog aparata. U igri i radu s djetetom ponašati se potpuno spontano i unositi što više emotivne topline; ne shvaćati rad s djetetom kao “školsku zadaću”.

(3) Sredstva koja se mogu koristiti za postizanje cilja:

• Mogu biti sve vrste igračaka (npr. konjić za ljuljanje, tricikl, autići, plišane igračke – medo, maca, patka, pile, pas, zec, zatim lutke, kocke, lopta, vlak…), naročito zvučne igračke (zviždaljka, zvono, zvečka, udaraljke, ksilofon, usna harmonika, bubanj, dječji klavir ili “sintesajzer”, truba), zatim predmeti za svakodnevnu upotrebu u kućanstvu (lonci, poklopci, kuhače, metalne posude od kojih možemo napraviti zvečke), prirodni materijal (voda, pijesak, lipće, kestenje, kamenčići…).

(4) Primjeri igara za poticanje slušanja i govora u “slobodnom prostoru”:

• Dijete skače na krilu uz naše glasanje i pridržavanje: “op op op… – opala!”. Na “opala” dižemo ga u zrak.
• Ljuljamo dijete lijevo – desno na krilu: ono je okrenuto prema nama “la la la…”, na “buc” ga spuštamo glavom prema dolje.
• Ljuljamo se prema djetetu koje nam sjedi nasuprot, približavajući svoju glavu njegovoj, na kraju se s njom lagano sudarimo; glasamo se pri tome: “o o o o o o… bum!”.
• Kažiprstom gladimo djetetov dlan praveći po njemu krugove, glasajući se jednolično, a na kraju ga po dlanu udarimo uz jači usklik.
• Dodirujemo mu prst po prst, uz tiho glasanje da bismo ga na kraju uštipnuli za palac uz glasniji povik “a a a a a a – A!”. No , poanta može biti i zagrljaj i poljubac.
• Prve ritmičke igre često radimo uz pomoć igračke. Npr. konjić skače uz “op op op op…” i preskače preponu uz “o o o o – pa!”. Kako se te igre ponavljaju uvijek u istoj ritmičkoj strukturi, dijete očekuje određeni kraj u pravome trenutku i prvo počinje sudjelovati u tome. Time stvaramo slušnu pažnju, vježbamo koncentraciju. Od djeteta polako zahtijevamo nešto više od pozornosti i ugođaja – aktivno sudjelovanje: uzvraćanje dodira, pritiska, udarca, davanja otpora, oponašanje pokreta kojim smo animirali igračku i glasanja kojim smo pratili te radnje. Pomažući mu, glasajući se i praveći pokret zajedno s njime kasnije zahtijevamo da to radi samostalno. Npr. da na našoj ruci radi ono što smo mi na njegovoj, uz isto ritmičko glasanje, ili da nas oponaša u okretu i glasanju ljuljajući lutku. Pri ljuljanju lutke ritam je usporen, a glas modulirano – pjevan, što čini ritmički verbalan model razgovjetnijim i djetetu daje više vremena za perceptivnu obradu i reprodukciju.

Iskustvo potvrđuje: što je dijete mlađe ili manje sposobno za slušnu percepciju, više koristimo dodir, pokret, igračku i sl. Tako zapravo intuitivno pojačavamo akustički podražaj, usklađujući ga s podražajima koji su djetetu lakši za percepciju.

Pri reprodukciji dijete će upotrijebiti isti dodir, pokret ili igračku, jer će mu isti podražaj, koji mu je prije pomogao pri percepciji zvučnog podražaja, pomoći i pri njegovoj reprodukciji. Najvažnije je da zadatak bude djetetu primjeren. Podržavati i ponavljati one igre koje dijete voli i u kojima se ugodno osjeća, sve što mu je “teško” izbjegavati, jer dijete može odbiti suradnju.

(5) Vođenje dnevnika

• Preporučamo vođenje dnevnika, u posebnoj bilježnici, najmanje jednom tjedno (odrediti dan, npr. petak navečer, kad ćemo bilježiti zapažanja o ponašanju i govoru djeteta proteklih dana). Ili ako je moguće, upisati novo ponašanje odmah kad se dogodi.
• Zabilježiti koje smo igre s djetetom igrali i ponašanje djeteta – da li mu se igra svidjela, je li reagiralo na naše glasanje; je li pokušavalo oponašati naše pokrete i glasanje, kako je to djetetu polazilo za rukom (koje glasove proizvodi; je li se javio koji novi glas; varira li intenzitet glasanja…).

Izvor: Centar za rehabilitaciju ERF-a, Kabinet za oštećenje sluha: “Upute za roditelje za razdoblje od tri mjeseca”